Biti djevojka u 19. stoljeću: Ako sagriješe bludno čekaju ih bolest i smrt, ne smiju čitati, plesati i voziti bicikl

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Dubravka Zima, sveučilišna profesorica na Fakultetu hrvatskih studija u Zagrebu i znanstvenica posvećena dječjoj, adolescentskoj književnosti, u novoj knjizi „Djevojka u gradu“ (Naklada Ljevak, 2022.) istražuje djevojke i njihov položaj u 19. stoljeću – od obrazovanja, tjelesnosti i seksualnosti, ljubavi, hobija, odijevanja. U ovoj povijesno-antropološkoj studiji tri je djevojke odabrala kao reprezentativne figure gradskog djevojaštva – Ivanu Mažuranić, Dragojlu Jarnević i Vilmu Miskolczy udanu Vukelić. Sve su tri proživjele djevojaštvo do kraja 19. stoljeća u gradskim sredinama i sve su tri o tom iskustvu ostavile pisane tragove: Jarnević i Mažuranić dnevničke zapise, a Vukelić opsežan, bogat i detaljan memoarski zapis.

Knjigu „Djevojka u gradu“ pisala je za vrijeme slobodne studijske godine, a u određenom se smislu nadovezuje na njena ranija istraživanja povezana sa studijima djetinjstva i mladosti. Dubravka Zima naglašava kako je poticaj da se bavi temama iz povijesti djevojaštva dobila iz dva izbora – prije tri godine objavila je biografiju Ivane Brlić Mažuranića koja je kao djevojka, živeći u Zagrebu, pisala dnevnik od 1889. do 1892. u kojem vrlo detaljno i živo prikazuje svakodnevicu građanske djevojke.

Dok je drugi izvor  knjiga povjesničarke Iskre Iveljić, objavljena 2011. godine, nevjerojatno zanimljivu i sjajno koncipiranu studiju o razvoju građanske klase u Zagrebu na prijelomu stoljeća, u kojoj je dobar dio, usprkos rodno ekskluzivnom naslovu – Očevi i sinovi – posvećen i temama ženske i djevojačke povijesti.

“Ta me studija, u kombinaciji s djevojačkim dnevnikom Ivane Mažuranić, naposljetku i potaknula da se pozabavim temom povijesti gradskog djevojaštva“, izjavila je Dubravka Zima za Bljesak.info.

Djevojke iz građanske klase u život ulaze s navršenih 14 godina, a one iz radničkih obitelji već rade kao sluškinje 

U knjizi je djevojaštvo odredila prilično mehaničku i to prema Građanskom zakoniku iz 1811. prema kojem se dob do 7 godine života određuje kao dječja, od 7 do 14 kao nedorasla dob, te od 14 do 24 kao maloljetnička dob.

“U tome smislu dob od 14 do 24 godine života vidim kao djevojačku. U građanskoj klasi uistinu i vidimo da djevojka nakon navršene 14. godine života 'ulazi' u društveni život, može polaziti na plesove, u kazalište i uopće sudjelovati u društvenom životu, no njezina vršnjakinja iz radničkih obitelji nerijetko već i prije 14. rođendana mora početi raditi, bilo kao sluškinja, kao naučnica, u tvornici ili drugdje. Dapače, postoje podaci i o još mlađim djevojkama koje se zapošljavaju kao sluškinje, od 12. godine života. Djevojke u gradu proživljavaju vrlo različita djevojaštva u različitim društvenim slojevima“, ističe Zima. 

Obrazovati se mogu samo do četvrtog razreda osnovne škole 

Djevojačko obrazovanje jedno je od najfrekventnijih i najkontroverznijih pitanja kojima se bave pedagoški radnici u 19. stoljeću, a konsenzus tog doba bio je da je majčinstvo najvažniji ženski zadatak, te su konzervativniji pedagoški krugovi ustrašeni od pomisli da bi djevojke, obrazuju li se dulje od obaveznih 4 godine, mogle poželjeti i nešto više od uloge supruge i majke.

“Uostalom, već i fizičko izbivanje djevojke iz kućanstva dok je u školi utječe na dinamiku kućanskih poslova. Stoga je pitanje djevojačkog obrazovanje društveno i ideološki zaoštreno, te se do samoga kraja stoljeća djevojkama ne pruža puno više od osnovnog četverogodišnjeg obrazovanja – tek u četiri grada djevojke mogu nastaviti obrazovanje nakon toga“, dodaje.

Od 1892. u Zagrebu je otvoren tzv. djevojački licej, koji djevojkama pruža pandan gimnazijskom obrazovanju, a školovanje na fakultetu postaje im dostupno tek nakon početka novoga stoljeća.

“Da takva obrazovna ponuda djevojkama nije dostatna, vidimo iz djevojačkih dnevnika koji su mi bili glavni izvor podataka o gradskom djevojaštvu – djevojke čije sam dnevnike čitala (Ivana Mažuranić, Dragojla Jarnević i Vilma Vukelić) svoje su obrazovanje smatrale nedostatnim i nakon završetka formalnog obrazovanja nastavljaju se samoobrazovati“, dodaje.

Priručnici za lijepo ponašanje: Ništa ne smiju skrivati od majke 

Ključan moment građanskoga djevojaštva majčinski je nadzor nad djevojačkim razvojem.

“U priručnicima za lijepo ponašanje, poput primjerice „rukovođa“ Marije Jambrišak, strogo se zahtijeva od djevojaka da ništa ne skrivaju pred majkom, uključujući i djevojačku lektiru. Takav zahtjev povezujem sa strahom od djevojačke samostalnosti, ali i seksualnosti. Zanimljivo je da Dragojla Jarnević u dnevniku priznaje da je čitala pustolovne romane što nikako ne bi bilo po volji majkama – a to vodi do zaključka da majke ipak nisu u potpunosti mogle imati kontrolu nad djevojačkim čitanjem“, dodaje. 

Odijevanje - pristojno, dolično i ukusno 

Što se pak odijevanja tiče, Marija Jambrišak, objašnjava Zima, daje naputke o pristojnom, doličnom i ukusnom odijevanju, uključujući i boje i krojeve koji pristaju pojedinim djevojačkim tipovima, no iz njezinog tona razabirem stanovitu kivnost koja upućuje na odjevne prakse suprotne njezinim savjetima, barem među građanskim djevojkama.

“Djevojke iz građanske klase su, dijelom i pod majčinskim utjecajima, voljele odjećom naglašavati ženstvenost. No svi se napuci, pravila i regulacije odnose mahom na djevojke iz viših, građanskih klasa, tim više što djevojke služavke i radnice zapravo nemaju prilike proživjeti djevojačko razdoblje, budući da mnoge od njih već od 12. ili 14. godine kreću na posao“, dodaje.

Dob udaje nikada u povijesti nije moguće generalno odrediti, pa tako ni u periodu do kraja 19. stoljeća, dodaje Zima, no statistike koje uključuju podatak o dobi u kojoj bračni partneri ulaze u brak neosjetljive su na naše želje da taj podatak generaliziramo.

Udaja s 14 godina moguća uz dozvolu roditelja, tutora ili vlasti 

“Možemo, međutim, izdvojiti nekoliko parametara u tom kontekstu: već spomenutu odredbu o dobi od 24 godine kao granicu punoljetnosti nakon koje se djevojka može udati i bez pristanka roditelja ili tutora s jedne strane, te dob od 14 godina nakon koje je udaja moguća uz posebnu dozvolu roditelja, tutora ili sudbene vlasti. Podaci o dobi udaje – različito koncipirani za različite kontekste – uglavnom, po mojoj interpretaciji, pokazuju da je u prosjeku dob udaje djevojaka niža, ponekad i u općoj populaciji puno niža od dobi ženika, te da ta dob prema kraju stoljeća postupno blago raste.“

U većini ženidbi u periodu do kraja 19. stoljeća na području Hrvatske i Slavonije dob djevojke je niža od 24 godine, na području Vojne krajine niža od 20 godina, podsjeća, no to se odnosi na sve sklopljene brakove, dakle i na druge brakove udovica što utječe na prosječnu dob kod udaje. Uglavnom, premda je bilo slučajeva vrlo rane udaje, to nije pravilo.

“Djevojke su uglavnom podučavane da budu marljive, pristojne i samozatajne, ali i da preuzmu odgovornost za tuđu emocionalnu dobrobit, da imaju na umu tuđe želje, da se ne ističu, da prihvate sve svoje obaveze bez propitivanja. Skromno i neambiciozno obrazovanje zapravo je zalog za to da djevojke takvu vlastitu situaciju uistinu i neće propitivati. Zanimljivo je pratiti kako se nakon otvaranja djevojačkoga liceja u Zagrebu 1892. – obrazovne institucije koja prvi puta djevojkama pruža pristup gimnazijskoj razini obrazovanja – s prvim generacijama licejki širi krug žena koje zahtijevaju društvene promjene ženskoga položaja“, izjavila je.

Zabava je, dodaje, kao i svi drugi elementi gradskog djevojaštva koje je proučavala, povezana s djevojačkim klasnim statusom, pa tako djevojke iz građanske klasu uživaju u društvenoj i kulturnoj ponudi u gradu u kojem žive pri čemu se one sa zagrebačkim adresama najviše privilegirane.

“Dragojla Jarnević u dnevniku se često žali na oskudan društveni i kulturni život Karlovca u kojemu živi, a posebno na nedostatak redovne kazališne ponude. Što se hobija tiče, ne čudi što su sve tri djevojke čije sam dnevnike čitala najviše zainteresirane za čitanje, knjige i pisanje: sve su tri, uostalom, kasnije i ostvarile književničku karijeru“, rekla je.

Na satovima gimnastike stegnuta i neudobna odjeća

Djevojke se u tom vremenu i odijevanjem pratile odrasle žene, pa i njihova odjeća prati tadašnje modne trendove.

“Zanimljivo je da će majke iz građanske klase biti uglavnom sklone da djevojke odijevaju naglašavajući njihovu ženstvenost, a da će pedagoški krugovi sve do kraja stoljeća pokušavati utjecati na majke da ne stežu prejako korzete i ne obuvaju djevojkama previsoke pete. Posebna je tema odijevanje za satove gimnastike na koje zagrebačke djevojke idu do petnaeste godine, i na kojima se također nosi stegnuta i neudobna odjeća u kojoj je teško vježbati“, ističe.

Djevojke iz radničke klase zimi nisu dolazile u školu jer nisu imale obuću i odjeću

S druge strane, tema odjeće na posve se drugi način pojavljuje u kontekstu radničkih djevojaka, od kojih mnoge zimi ne polaze nastavu u školama jer nemaju toplu odjeću i obuću.

“U dokumentaciji zagrebačke samostanske preparandije (učiteljske škole za djevojke) takve se situacije ponavljaju sve do kraja stoljeća – zimi bitno opada broj učenica jer nemaju u čemu dolaziti u školu“, rekla je.

Sve tri djevojke koji je uzela kao reprezentativne figure u svojim zapisima, spominju i mladenačka zaljubljivanja.

“Zanimljivo je pratiti njihov razvoj, posebno s obzirom na to da usprkos društvenom imperativu majčinskoga i roditeljskoga nadzora djevojke uspijevaju biti u kontaktu sa svojim simpatijama – barem neko vrijeme. Sve tri djevojke kreću se u miješanome vršnjačkom društvu, prijateljuju s mladićima i djevojkama i sve tri u svoje zapise upisuju iskustvo prvoga zaljubljivanja, u različitoj životnoj dobi“, objašnjava. 

Ples se smatrao demonskom aktivnosti 

Iako je ples bio omiljena društvena praksa u 19. stoljeću, konzervativni krugovi su se sve do konca stoljeća, a i poslije, borili protiv njega.

“I to iz straha od pretjeranog djevojačkog uzbuđenja, fizičke bliskosti plesnih partnera i uopće nenadziranoga djevojačkoga ponašanja. Zanimljivo je čitati priručnik o ponašanju za djevojke autora Josipa Galla, ravnatelja Više djevojačke škole, koji ples ocrtava upravo demonskim bojama i nastoji građanske djevojke odvratiti od plesanja i uvjeriti ih u pogubnost plesa. No nije uspio, kao ni drugi pedagozi koji su zazirali od plesa: ples je i dalje popularan i djevojke, uz različita ograničenja koja im se nameću, ipak u njemu uspijevaju uživati“, rekla je.

Vožnja biciklom: Strah od seksualne podražljivosti 

Sporna je bila i vožnja biciklom o kojoj postoje različita mišljenja, podsjeća Zima, pa je tako Fran Gundrum Oriovčanin smatra j zdravom i potiče je, a Antun Lobmayer vidi je kao protuprirodnu i zdravlju škodljivu aktivnost.

“Nema dvojbe da je jedan od razloga za takav zazor od bicikla i strah od moguće seksualne podražljivosti prilikom vožnje, premda tako štogod pedagozi nikada neće javno izreći. Razlog da se neko ponašanje proglasi nepoželjnim ili spornim uvijek ima isti podtekst: potencijalu seksualnu konotaciju." 

Ako sagriješi bludno, djevojku čekaju bolest i smrt 

Seksualnost je u ovim vremenima bila aposlutni tabu, a o njoj se, kaže Zima, pisalo neizravno i aluzivno i uvijek u kontekstu zastraživanja, moralne panike i ćudoredne prijetnje. 

" U katoličkom priručniku za djevojke Zaručnica Isusova iz 1863. djevojačka seksualnost izravno se povezuje sa smrću – dogodi li se da djevojka sagriješi bludno, to će imati nesagledive posljedice, uključujući bolest i smrt", ističe. 

S druge strane, u javnom diskursu o djevojaštvu nerijetko je, priznaje,  nailazila na metaforu pupoljka kojom se prispodobljuje djevojaštvo, što vidi (i) kao seksualnu metaforu, posebno u kombinaciji s metaforama „rascvata“, mirisa – osobito mirisa djevojačkih grudi – i slično.

"U knjizi tu metaforu tumačim u kontekstu metaforičke dvoznačnosti odnosno straha od djevojačkoga iskliznuća ili osporavanja patrijarhalnog poretka: potrebno je stalno upozoravati i zastrašivati djevojke kako ne bi propitivale poredak u koji su uključene." 

Pravila su pisali i žene i muškarci 

Pravila su u jednakoj mjeri pisali i muškarci i žene – učiteljice i učitelji, pedagoški krugovi uopće. 

"Zanimljivo je pratiti, primjerice, različite debate o djevojačkom obrazovanju u kojima u jednakoj mjeri sudjeluju i žene i muškarci. Dapače, ženski je autoritet nad djevojačkim odrastanjem uglavnom izrazitiji od muškoga – majka je ključna odgojna i roditeljska figura, u bitno većoj mjeri nego otac, što je, dakako, povezano sa stereotipnim rodnim ponašanjima i društvenim ulogama koje će djevojke učiti i preuzimati od majki", smatra. 

Za održavanje patrijarhalnog poretka u ovom slučaju – ključan pristanak majki i njihovo podučavanje djevojaka da preuzmu iste životne i ideološke obrasce, a novo je stoljeće u tom donijeti promjenu. 

Iako je tema Dubravke Zime 19. stoljeće, a u odnosu na njega se promijenilo mnogo toga, na razini javnog diskursa i javnih politika. 

"Djevojke do kraja 19. stoljeća nemaju pravo upisati sveučilišni studij, a osim u Zagrebu nemaju ni pravo ni prilike obrazovati se na gimnazijskoj razini. Do samoga kraja stoljeća pedagoški krugovi lome koplja oko toga treba li ih uopće obrazovati. Danas nema zapreke za djevojku da upiše sveučilišni studij, i to bilo koji želi – drugo je pitanje utječu li na djevojački odabir karijere društvene konvencije, stereotipni rodni uzorci i tradicionalna, ili bolje retradicionalizirana društvena klima", zaključila je Dubravka Zima u razgovoru za Bljesak.info.